Istezanje

 

ISTEZANJE – za kontraindikacije upitajte svog trenera ili ljekarnika

Vježbe istezanja su u prošlosti bile marginalizirane, ali u protekla dva desetljeća slijedio je njihov „revival“ kroz opetovane upute fitness stručnjaka da su korisne i obavezne. Od tada rekreativna populacija poslušno zagrijava svoje zglobove i mišiće različitim standardnim ali i maštovitim vježbama istezanja prije nego se obvežu na 20 minuta aerobne sprave ili zakazane serije za prsa/biceps.

No, zagrijavanje ne bi trebalo biti natezanje tkiva, pogotovo ne ekstremno, do osjećaja prženja ili špananja vlakana. Zagrijavanje bi trebalo biti upravo to: stavljanje mišića u povećanu temperaturu od početne. A kako se to dešava mehaničkim radom (pokretom) lako je za zaključiti kako su stretching i worm-up sinonomi.

I kao što zdravorazumski ne bismo napravili gimnastičku špagu „na hladno“ (osim možda poslije koje čašice više, i za društvo = ali i tada te Bog čuva jer alkohol pridonosi mišićnoj relaksaciji), tako je jednako logično tražiti da nakon desetsatnog sjedenja u uredu ne idete istrčati svoju pripremu za polumaraton tako što ćete „istegnuti mišiće“ na klupi u parku. Ono što ćete istegnuti je zgusnuto (rekli bismo „suho“) vezivno tkivo, a da pri tom niste ni dotakli mišićnu razinu.

Na fleksibilnosti je moguće raditi samo i ukoliko vezivo dozvoli, a u njegov plasticitet ste se osvjedočili svaki puta kad ste neko bolno ili rigidno mjesto tretirali masažom i pritiskom. Ali kako flaster ne zatvara ranu, tako ni efekti lakoće i veće pokretljivosti nisu trajni. Čak i jedno takvo otpuštanje bolnosti može rezultirati  spazmom ili upalom na drugom, na oko, nepovezanom mišiću.

Tu se stvari kompliciraju. Ili ako gledate tijelo kroz fascijalni raspored, u biti stvari postaju puno jasnije.

Ako svaka stanica u našem tijelu komunicira s desetke tisuća drugih stanica, zašto bi naši mišići bili gluhonijemi i u mraku? Oni razgovaraju, dogovaraju se i raspoređuju zadatke, doduše ne svojevoljno, već pod čvrstom čizmom CNS-a. I kako je opća direktiva „pokreni se“, a ne „pokreni se kvalitetno“, tako mišići uskaču jedan umjesto drugog, pokrivaju smjene, rade dvokratno i bez godišnjih odmora. I postaju tvrdi, neelastični, gladni – ali na straži i dalje, umjesto svog kolege koji je inhibiran iz tko zna kojeg razloga.

Tada na scenu stupa trener/terapeut koji dobronamjerno tretira tog stražara, otpuštajući i istežući ga = miče ga s pozicije stupa nosača. Bravo za tog stražara, ali tada netko drugi treba preuzeti. Vjerojatno onaj koji nije navikao na tu dužnost i nema staminu da preuzme teret. I odustaje. Za rezultat imate: divnog fleksibilnog stražara i šokiranu zamjenu koja se – pokočila.

Mišljenja sam da inzistiranjem na fleksibilnosti i velikoj pokretljivosti (a bez neurološke formule za brisanje kompenzacije) radimo sebi samo više posla. Ne treba svaki mišić u podjednakoj mjeri i snažiti i istezati. Gledajući svoje klijente zaključujem da svima nama kronično fali mišićne jakosti na pravim mjestima. Rigidan zglob smanjene pokretljivosti je s razlogom takav – jer je zgusnuo redove i čuva vlastiti integritet. On nam je i učitelj jer je indikator odsustva stabilnosti unutar pojedinog mišićnog sustava, pa umjesto da sistemom pokušaj-pogreška smjenjujemo stražare s njihovih pozicija, treba rekonstruirati temelj, učvrstiti bazu. I kad sljedeći puta vidite neku atraktivnu vježbu istezanja, zapitajte se da li je vašem mišiću potrebna upravo „ta pomoć“.

Created by admin | 04/08/2018