Vaša stabilnost ovisi o načinu na koji dišete

Što je stabilizacija?

Stabilizacija kralježnice je početak svakog pokreta –  predprogram koji se aktivira prije nego što se desi i najmanji pokret u tijelu (od kolutanja očima do podizanja teškog ormara). Naš mozak uključuje mišiće koji stabiliziraju trup stotine milisekundi prije pokretanja noge ili ruke, što znači da anticipiraju kretanje, predviđaju kako će se i u kojem smjeru tijelo pokrenuti. Stabilizacija je za nas u fisKULTURI „big bang“: prvo se desila ona, pa onda sve drugo u našoj dvorani!

Koji mišići sudjeluju u stabilizaciji trupa?

Trup je oblika cilindra ili valjka, tako da tu sliku nose i mišići koji iz dubine cementiraju kralježnicu, dajući joj dovoljan postotak stabilnosti, a s druge strane dopuštaju joj potrebnu pokretljivost.

Redom su to svi mišići trbušne preše, ima ih četiri. Osim površinske „kornjače“, koja najmanje sudjeluje u stabilizaciji, tu su još vanjski i unutarnji bočni trbušni, te najdublji mišić trbuha koji je i najuključeniji – transversus abdominis. Cilindar sa stražnje strane zatvara mišić koji je funkcionalno trbušni mišić, a po lokaciji – leđni: quadratus lumborum, aktivira se kod svih bočnih sagibanja trupa, i može raditi problem ukoliko je s jedne strane više skraćen (npr. kod dugih sjedenja prekriženih nogu ili više na jednoj stražnjici, nošenjem torbe uvijek na istom ramenu, i sl.). Uzdužna grupacija, erector spine, čiji jedan mišić povezuje zdjelicu i lubanju još je jedan sigurnosni sloj „cementa“, promotor je koliko stabilnosti toliko i pokretljivosti kralježnice. I još jedan evidentni pomagač su vratni mišići, vidljivi u svojoj dominaciji kod osoba slabe trbušne preše, pa po principu dobronamjernih pomagača – uskaču na mjesto onih kojih nema. Donja ploha cilindra je zdjelično dno, od vitalne važnosti, ne samo za stabilizaciju već i za optimalan rad mokraćnog i probavnog sustava, neopterećenu trudnoću i post-porođajni period, seksualno zdravlje i estetiku trbušne zone. Aktivacija ovih mišića u bliskom je funkcionalnom (i vezivnom) odnosu s ošitom, glutealnim mišićima i vanskim obrtačima kuka, te samo izolirane Kegel kontrakcije rijetko imaju smisla

Što je dijafragma (ošit)?

Gornju plohu našeg stabilizacijskog cilindra tvori dijafragma, udisajni mišić nalik na kupolu, meduzu ili padobran. Nalazi se ispod pluća i u biti je granica između prsne i trbušne šupljine, spajajući tako ove dvije prostorije trupa: jednu koja sadrži pluća i srce, a druga organe naše probave. Dijafragma se udisajem kontrahira, odnosno spušta prema zdjelici, dopuštajući tako plućima da se ekspandiraju u širinu i u dubinu, primajući zrak preko nosnica. Opuštanjem se vraća u svoj prvotni položaj, puštajući da se pluća prirodno i bez napora isprazne – dešava se izdisaj. Kako nekolicina unutarnjih organa prolazi kroz nju ili uz nju, njeno „platno“ nije cjelovito nego sadrži tri glavne rupe: jednu za prednju šuplju venu, drugu za jednjak i treću (koja ne probija platno već se nalazi u njenom spoju) za aortu. Upravo ova zadnja je lakmus papir za spazam i skraćenje opne koja je vidljiva u dijagnostici disanja klijenta.

Disanje?

Zašto je važno, o tome nije sporno govoriti. Pokušat ćemo vam dati drugačiju perspektivu i pustit ćemo da nas djeca nauče. Naime, novorođenčad u trenutku rađanja prvi kontakt s ovim svijetom ostvaruju plačem (što je pokazatelj da je dijete udahnulo po prvi puta, da je zdravo i savršeno). U prvih par mjeseci beba funkcionira preko niza refleksa, diše, plače, jede, probavlja, prazni crijeva. Prvi pokreti su oni glavicom i još nije sposobna ni dovoljno jaka da bi pokrenula bilo koji drugi dio tijela. Njena dijafragma još uvijek ima samo ulogu disanja i plakanja. Preko te dvije aktivnosti beba postaje jača, jer je dijafragma jedini mišić koji neprestano radi i napreduje. Do 4-5 mjeseca života bebe uspostavljena je stabilnost kralježnice, zdjelice i prsnog koša. Dijete sada aktivira trbuh i podiže nogice, a  rukama hvata predmete ispred sebe i pri tom se ne sruši u stranu. Počinju i okretanja na trbuh i valjanja. U 6. mjesecu života trbušno se disanje koordinira sa prsnim i tada dijafragma započinje svoju posturalnu ulogu – funkcionira kao stabilizator! Od tog trenutka dijete kreće u sve veću aktivnost, pokreti su finiji, usklađeni i imaju svrhu (npr. doći do omiljene igračke na drugom kraju sobe). Dijete postaje neovisnije. Tu svoju slobodu sve većeg gibanja zaslužilo je plakanjem i disanjem.

Djeca imaju prirodnu stabilizaciju, njih nitko nije trebao učiti kako se okrenuti na bok – ona su savladala upravo one oblike kretanja za koje je mozak bio zreo i spreman u toj fazi rasta i razvoja. I sve je to savršeno sinkronizirano (razvojna kineziologija).

Suvereni trening za suvremenog čovjeka

Čovjek danas ima nepravilno disanje, iskovano dnevnim stresom i užurbanom svakodnevicom. Dijafragma ili nema pravilnu ili nema potpunu kontrakciju, pa kako onda očekivati od takvog vježbača da nesmetano i sigurno izvodi vježbu? U svijetu gdje je progresija cilj i poslovno pravilo, mi ćemo od vas tražiti prvi korak evolucijskog razvoja: vraćamo se na početak i učimo disati.